Velikan poljske i svetske kinematografije Andžej Vajda preminuo je u 91. godini, ostavivši iza sebe više od 50 filmova među kojima se posebno ističu Čovek od gvožđa, Čovek od mramora, Kanal, Pepeo i dijamant, Danton, Sve je na prodaju, Pan Tadeuš, Katin…
![Pepeo i dijamant (1958)](https://www.kinoteka.org.rs/wp-content/uploads/2016/10/Pepeo-i-dijamant-1958-Jugoslovenske-kinoteka.jpg)
Vajda je 2000. godine dobio Oskara za životno delo, nagradu koju za istaknut doprinos filmskoj umetnosti dodeljuje Američka filmska akademija, a uz Federika Felinja i Ingmara Bergmana jedan je od trojice laureata nagrade za životno delo Evropske filmske akademije.
Rođen je 6. marta 1926. godine u Suvalki. Kao vrlo mlad pridružio se poljskom pokretu otpora u Drugom svetskom ratu. Posle rata prvo je studirao slikarstvo, a zatim režiju na Visokoj filmskoj školi u Lođu.
U dugoj i plodnoj karijeri, započetoj ranih pedesetih godina 20. veka, režirao je 56 kratkih, dokumentarnih i igranih filmova. Vajda je i autor na desetine scenarija, bavio se filmskom produkcijom, a takođe je režirao u pozorištu.
![Kanal (1956) - Jugoslovenske kinoteka](https://www.kinoteka.org.rs/wp-content/uploads/2016/10/Kanal-1956-Jugoslovenske-kinoteka.jpg)
Govorio je da “režiser treba da ima dušu pesnika i volju kaplara“. Njegove glavne teme bile su sudbine ljudi u rodnoj Poljskoj i ključni trenuci njene istorije. Postao je poznat po filmovima koji su imali kritički odnos prema tadašnjim komunističkim vlastima, što mu je donelo status disidenta u zemlji, ali i veliko uvažavanje među filmofilima i u intelektualnim krugovima u svetu.
Za film Čovek od gvožđa 1981. godine dobio je Zlatnu palmu u Kanu. Ta drama o počecima pokreta Solidarnost bila je zabranjivana u Poljskoj, te je prikazivana na privatnim projekcijama i u crkvama.
Ipak, Čovek od gvožđa je nominovan za Oskara u kategoriji najbolji strani film, isto kao još tri Vajdina ostvarenja – Obećana zemlja (1975), Devojke iz Vilka (1980) i drama iz Drugog svetskog rata Katin (2007), o pogubljenju 22.000 poljskih oficira među kojima je bio i njegov otac.
Za film Danton (1983), o jednom od vođa Francuske revolucije, dobio je britansku nagradu BAFTA za najbolji strani film i francusku nagradu Cezar za najbolju režiju.
I u poznom dobu bio je aktivan. Pre tri godine realizovao je biografski film Leh Valensa – Čovek nade, posvećen bivšem poljskom predsedniku i lideru Solidarnosti, čiji je i Vajda bio aktivni član.
Pojavio se i na festivalu u Gdinji, na premijeri svog poslednjeg filma Povidoki (2016), o avangardnom umetniku Vladislavu Strzeminskom koga su proganjali komunisti.
Vajda je umro u bolnici, zbog problema sa plućima, 9. oktobra 2016. godine.